Treći dan duhovne priprave - pobožnost sv.Tereziji i blagoslov ruža

"Ništa nije tako tajanstveno kao one tajne pripreme koje čekaju čovjeka na pragu svakoga života. Sve je dovršeno prije naše dvanaeste godine."

Što se tiče svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, kod nje je sve bilo dovršeno tek 30. rujna 1879. godine kad je izdahnula u bolesničkoj sobi Karmela u Lisieuxu, podrovana sušicom, u dobi od dvadeset i četiri godine i devet mjeseci. 

I u srpnju: "Naš je Gospodin umro na križu, u tjeskobi, a ipak eto najljepše smrti iz ljubavi. (... ) Umrijeti iz ljubavi ne znači umrijeti u zanosu. Otvoreno vam priznajem, čini mi se da je to ono što ja proživljavam." Majka Agneza pribilježila je Terezijine riječi: "Ne vjerujem više u svoju smrt... Vjerujem samo u patnju... Pa dobro, utoliko bolje!" "O Bože moj!..." "Ja volim dragoga Boga!" "O draga moja Presveta Djevice, dođi mi u pomoć!" "Ako je to smrtna borba, što je onda smrt?!... "Ah! dobri moj Bože... Da, on je veoma dobar, smatram ga veoma dobrim..." "Kad biste znali kako je to ugušiti se!" "Bože moj, smiluj se svojoj siromašnoj kćerkici! Smiluj joj se!" Majci Mariji Gonzagi: "O moja Majko, uvjeravam vas da je kalež pun do vrha!..." "... Ali dragi Bog me neće napustiti, posve sigurno..." "... Nikad me nije napustio." "... Da, Bože moj, sve što hoćeš, samo mi se smiluj!" "... Sestrice moje! sestrice moje, molite za mene!" "... Bože moj! Bože moj! Ti si tako dobar!!!" "... Oh! da, ti si tako dobar! Ja to znam..." " Da, čini mi se da nikad nisam drugo tražila osim istine; da, shvatila sam poniznost srca... Mislim da sam ponizna." "Sve što sam pisala o svojim željama za trpljenjem. Oh! ipak je to istina!" "... I ne kajem se što sam se predala Ljubavi." Ponovno naglašava: "Oh! ne, ne kajem se, naprotiv!" Majka Agneza pripovijeda: "Bila sam sama uz nju, kad oko pola pet po iznenadnoj bljedoći zaključih da se približava posljednji čas. Naša se Majka vratila i uskoro je cijela zajednica bila okupljena. Ona joj se nasmiješila, ali nije više govorila do časa svoje smrti. Više od dva sata strašan hropac razdirao joj grudi. Lice joj bilo crveno, ruke plave, noge su joj bile hladne i tresla se cijelim tijelom. Obilan znoj oblio joj čelo u krupnim kapljama i curio niz obraze. Bila je kao pod nekim pritiskom koji se stalno povećavao i da bi lakše disala, puštala je povremeno nehotične kratke jecaje." Terezija se nasmiješi sestri Genovevi koja joj briše čelo i stavlja komadiće leda na suhe usne. U vrijeme kad se zvoni Anđeo Gospodnji (18 sati) umiruća dugo gleda Gospu od Osmijeha; čvrsto drži svoje raspelo. Zajednicu, koja je u bolesničkoj sobi gotovo dva sata, priorica otpušta. Terezija uzdiše: "Majko! Nije to još smrtna borba?... Zar neću umrijeti?..." "Da, draga kćerko, to je smrtna borba, ali možda će je dragi Bog produžiti još koji sat." "Pa dobro!... idemo!... Idemo!..." "Oh! Ipak bih htjela dulje trpjeti..." Glava joj je pala na jastuk, naklonjena u desno. Priorica naredi da se pozvoni zvonce bolesničke sobe, sestre se žurno vrate. "Rastvorite širom vrata!" naredi Majka Gonzaga. Čim je zajednica ponovno klekla oko kreveta, Terezija razgovijetno izgovori gledajući raspelo: "Oh! ja ga ljubim... I trenutak kasnije: "Bože moj... ja... te ljubim!..." Njezine su oči iznenada oživjele i zagledale se u jednu točku malo iznad kipa Presvete Djevice. Njezino lice poprimi izgled kakav je imala dok je bila posve zdrava, izgledala je kao u zanosu. Taj pogled potraja koliko je potrebno da se izmoli Vjerovanje. Zatim je zaklopila oči i izdahnula. Bilo je oko 19,20 sati. S glavom naklonjenom udesno, s tajanstvenim smiješkom na usnama izgledala je veoma lijepa, kako to pokazuje slika što ju je snimila njezina sestra. Prema običaju bila je izložena u koru blizu rešetke, od petka poslije podne do nedjelje uvečer, pokopana je u zemlju u ponedjeljak 4. listopada 1897. na groblju u Lisieuxu. Iz bolesničke sobe pisala je 9. lipnja ocu Belliereu: "Ja ne umirem, nego ulazim u život." Sada će započeti čudesan posmrtni život ove nepoznate karmelićanke...