Nedjelja, 4. listopada 2015.

A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10, 2-16)

Svetac dana - Sveti Franjo Asiški i sveti Amon pustinjak

Sretan i blagoslovljen imendan svima koji nose ime Franjo, Franka, Franjica, Franceska

sveti_franjo_asiski

Kad govorimo o svecima Božjim, uzoritim, najvjernijim sljedbenicima Krista Gospodina, teško je i nezahvalno, gotovo nemoguće, a možda i neprilično, praviti nekakve rang-liste. Ipak, danas možemo kazati da slavimo jednog od najznačajnijih, a vjerojatno i najpopularnijeg kršćanskog sveca, čiji su sljedbenici (franjevci, klarise, trećoreci, konventualci, kapucini, franjevke) ostavili veličanstven, neizbrisiv trag i u hrvatskoj povijesti. To jesveti Franjo Asiški, vjerski reformator, legendarni propovjednik i osnivač franjevaca, koji se 1181. ili 1182. kao Giovanni Francesco di Bernardone rodio u Assisiju (Umbrija). Sin trgovca suknom i majke Francuskinje, kao mladić je vodio bezbrižan život i za rata protiv Perugie (1204.) bio zarobljen. Teško bolestan, doživio je duhovnu preobrazbu, 1206. ostavio obitelj i imetak te kao prosjak počeo pomagati bolesnima, gubavcima i popravljati razrušene crkve u okolici Assisija. Propovijedao je apsolutno evanđeosko, sveto siromaštvo, poniznost, velikodušnost i okupio mnogo pristaša, svoje "pokorničke" braće. Na poziv pape Inocenta III. došao je u Rim, gdje je papa 1209. potvrdio novi, franjevački red (Red manje braće). Vodstvo reda prepustio je 1220. drugima, a 1221. sastavio njegova pravila. Putovao je kao propovjednik u Španjolsku, Palestinu i Egipat. Njegov život protkan je brojnim legendama (Bonaventurina "Legenda major", "Fioretti", "Dicta Egidii" i dr.) i fantastičnim, živopisnim detaljima (propovijed pticama, dobivanje svetih rana na brdu Alverni, putovanje među saracenske nevjernike). Ljubitelj narodnog duha, prvi talijanski pjesnik koji je stvarao na pučkom jeziku, pisao je pjesme u duhu provansalskih trubadura (poetski iznimno snažna i uvjerljiva "Pjesma bratu Suncu" ili "Pjesma stvorova", 1225.). Njegova sveobuhvatna ljubav prema čitavoj prirodi oslobodila je umjetnost od ukočenih formi. Putujući misionar, lirik, čudotvorac i vizionar unio je nove, pozitivne motive u kršćansku mistiku (stigmatizacije, evanđeoska djetinja vjera, božićne jaslice, ljubav prema životinjama). Njegova osebujna ličnost i vedra optimistička pojava unijela je neizmjerno svjetlo u srednjovjekovni mrak, a njegova sitna asketska figura postala motivom mnogih likovnih i književnih djela. Povukao se u intimni bratski krug kraj stare crkvice Porcijunkule, sve češće zapadao u zanosno-mistična raspoloženja i veselio se "sestrici smrti". Preminuo je 3. listopada 1226. u Assisiju. Asiški siromašak" sasvim je sigurno jedna od najsnažnijih i najutentičnijih kršćanskih osobnosti. Svetim ga je već 1228. proglasio papa Grgur IX. Zaštitnik je životinja, društava za zaštitu životinja, ptica, zooloških vrtova, okoliša, ekologa i ekoloških društava, trgovaca, slijepih putnika, obitelji, čipkarica, mirotvoraca, švelja, goblenara, Italije, Colorada i mnogih krajeva, naselja, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

sveti_franjo_asiski_2

Današnji zaštitnik je i sveti Amon (Ammonius, Amun, Amus, Amon Veliki), egipatski pustinjak i otac monaštva. Rodio se godine 286. u egipatskom gradu Aleksandriji. Bio je podrijetlom iz bogate aleksandrijske obitelji i rano je izgubio roditelje. Kad je navršio 22 godine, oženio se djevojkom iz plemenite obitelji, ali su dogovorno položili zavjet da će živjeti poput brata i sestre, u braku duša, ne u braku tijela. Nakon 18 godina zajedničkog života Amon se oko 330. povukao na brdo Nitriju, sedamdeset milja južno od Aleksandrije, na rubu Libijske pustinje (danas je tamo egipatsko selo Al Barnuji), jugoistočno od jezera Mareotis (danas Mariut). Njegova je supruga u vlastitoj kući osnovala žensku vjersku zajednicu. Amon je u pustinji živio u najstrožoj askezi. Postio je zaista strogo i uzimao samo jedan obrok, svaka tri ili četiri dana. U to vrijeme tamo su dolazili mnogi pustinjaci (anahoreti) koje je Amon okupio i organizirao u zajednicu. Sveti Antun opat nagovorio ga je da podigne samostane i da svoje pustinjake smjesti u njih.  Amonova zajednica brojala je više od 4 tisuće sljedbenika, smještenih u pedesetak samostana. Sveti Jeronim je to mjesto nazvao „Božjim gradom". Monasi su se uzdržavali vlastitim radom, proizvodeći odjeću i vino, a kruh su pekli u vlastitim pekarama. Imali su i veliku crkvu s osam svećenika, a bili su nadaleko poznati po izvrsnom pjevanju psalama. Amona se uz najslavnijeg pustinjaka, svetog Antuna opata, smatra ocem istočnog monaštva. Sveti Antun je izuzetno cijenio Amona. Kad je Amon preminuo godine 348. u dolini Scetis (danas Wadi El Natrun), sveti Antun je iz daljine vidio kako anđeli nose njegovu dušu u nebo. Svetom Amonu pripisuju se mnoga čudesa.