Križu nado jedina

Koji je naš dio s Njim, tiče li se On nas: i njegov život i smrt i uskrsnuće? Služi li On nama samo kao čudesna tabletica za umirenje, zamišljeni lik utjehe, korisni distributer sreće tek ponakad – kad srce gori i kad porose u obilju nebesa. A inače ... - ta život je težak ... i ne pobrinemo li se za sebe – tko će nas obraniti? Nas je život već toliko puta stvarnošću porazio i prelamao na križevima na kojima su umirale naše nade i zamisli – i mi na njima – sami ... Nismo prepoznali Onoga u sredini, Onoga koji jest. Gdje je On u našim svakodevnicama u kojima nas život zasipa ljudima i događajima kojima nismo dorasli i ne možemo sami. Mi se zaklinjemo, ali da li mu vjerujemo? Ne vide ga naše oči i ne dodiruju ga ruke, niti ga čujemo i prepoznajemo ... Ta kako bismo kad srca ne gore i nema čuda! On ne čini ono čemu se nadamo, što mu stavljamo u zadatak tolikim molitvama, što očekujemo po svojim žrtvama koje mu prikazujemo ... Ta pobožni smo i pripada nam. Kao i onda – porušio je snove onih koji su ga slijedili. On nije Bog kojeg smo očekivali. Prazan grob zapravo nije dokaz ničemu ... A jesmo li Njega slijedili, jesmo li Njega čekali i jesmo li razumjeli što nam je učiio? Jesmo li makar sat s Njime radi Njega bdjeli?

Koliko ti je Gospodine još umirati, koliko puta nas moraš podsjetiti kao u noći bdijenja Velike subote na svoja dobročinstva, na svoje milosrđe, na silna djela ljubavi koja si već učinio? Brojne su noći u kojima kao u grobove umjesto na postelje zaliježemo. Težak je mrak i tišina naših osama, velika je naša nemoć, smrtni su naši strahovi i prejaki su naši neprijatelji. A mi te ne prepoznajemo ... Koliko puta nam moraš oči otvarati i srca okamjenjana u živo meso i krv probražavati, koliko puta još moramo bosi i nijemi pred tobom na koljenima biti i noge ti ljubiti jer si nas i opet imenom zazvao, koliko ti je još sebe lomiti da bismo te u gorljivosti srca prepoznavali? A koliko li nam je više u poniznoj tišini ostajati i samo čekati, u nadi, u povjerenju, dok još ništa ne razumijemo, ali ti nas hrabriš da ti svejedno i uvijek vjerujemo. Kako je teško odustati od slatkoće tvoje prisutnosti u milini tvojih darova, kako te je teško prepoznati u pustinjama, u oduzimanju, u odustajanju, u lišavanju, u slomljenostima, u porazima i onda kad loše krene i tako potraje - da ti jesi živi Bog, Bog života i živih - ali Bog koji nadilazi svako naše očekivanje, konstruiranje i svako naše zamišljanje. Kako je lako bilo klicati „Hosana“ onome koji mrtve oživljava i kruhom hrani tisuće, a kako si neprepoznatljiv u razdrtosti križa? Koliko puta još moramo i sami dopustiti da nas se svuče, da se ogolimo u istini naših srca – pred Tobom i pred sobom, da se odreknemo svoje mudrosti, svog raja, svojih ostvarenja, samopostiguća i zadovoljstava sobom samim, da ti dopustimo da budeš Bog, da uvijek ponovo zapanjeni budemo tobom nepoznatim, tobom koji iznenađuješ, tobom koji nadilaziš sve naše ljudsko i zadano, svaku našu svjesnu ili skrivenu računicu – jer ti si Bog! Hoćemo li ikada biti iskreno s tobom jedan sat, samo jedan sat radi tebe - da bismo makar malo iskušali čudesnost Očeve, Božje ljubavi zbog koje ćemo moći i htjeti predati se životu križa?

Gospodine, tebe je Ljubav onesposobila, ljubav te je udaljila od božanskog i nebeskog statusa kojeg si imao u Ocu, ljubav te je učinila malenim do mjere da te se ne prepoznaje i ne priznaje, ljubav te je izobličila našim očima koji smo ti zadali oblik, porazila i na križ predala, ali te ljubav i proslavila. Prazan grob je bio dokaz - za onoga koji je tebe ljubio, jer je ljubav objasnila, srce je objasnilo slomljenima na putu za Emaus, ljubav je otvorila oči duha i mada proslavljenog tijela – posvejdočiše za Tebe oni koje si za ljubav osposobljavao. Gospodine, naš križ još uvijek, svejedno gori, jer mi još uvijek hodamo svojom Viom dolorosom i naša završna dionica Golgote nas čeka ... Daj nam srce desnog razbojnika, daj nam milost da vidimo istinu svojih života, svojih slabosti, svojih nemoći, svojih grijeha, svojih preljubničkih poljubaca, izdaja, zatajenja, sumnji, bjegova, nevjere, ali i da tebe - Ljubav vidimo i vrijednost koju nam samo ti životom, smrću i uskrsnućem daješ. Daj nam milosti iskrenog kajanja, pouči nas da ti se predajemo kao što si se ti Ocu predao, da se obratimo, od sebe k tebi, iz sebe k tebi, da se neprestano obraćamo, da se u tebe pouzdajemo, u tebe zagledamo i da nam ti budeš i smisao, i svrha i cilj. Jedini! Daj nam Gospodinne da odustanemo od svojih samoostvarenja, od svoga raja i da čeznemo tebe i tvoje kraljevstvo. Ponizne zahvalosti i strpljivosti nam ulij u srce, da se ne bismo morali ponižavti u naš dan i čas. Za ljubav nas osposobi Gospodine, a to je nošenje križa kao što si ga ti nosio. Daj da ga vruće čeznemo. Ulij nam pouzdanja da makar boljelo, makar padali, makar nam se činilo da je križ pretežak- da se hranimo tobom i tvojom ljubavlju- jer ona će nas u svemu osposobitii. Naš križ je jedini način ispunjenja tvoje volje da bismo uskrsli i živjeli. Budi Gospodine naš Šimun Cirenac, mi koji smo i daleko više grijehom zaslužili, daj da koracamo ne oplakujući svoje rane, nego ljubeći, umirući za druge. Za druge Gospodine - koje ćemo ljubiti do kraja, do smrti. Daj da nam drugi bude uvijek veći od našeg ja. Takvom ljubavlju si nas ljubio i takvom nas ljubavlju htio podučiti. To si nam i zapovijedio. Po njoj će svijet znati da smo tvoji i ti ćeš nas prepoznati. Za to nam trebaš Gospodine jer to sami ne možemo. Križ života kojeg budemo nosili kao što si nas Ti na križu ponio- taj križ je kôd ljubavi koja će nas s tobom sjediniti –koji budu s tobom umirali imat će dijela u tvom uskrsnuću. Daj nam Gospodine da sveto nosimo i ljubimo križ svog života jer drugog put nema, jer bez križa ne može biti Uskrsa, jer si ga ti tako nosio i raspet umro - izgovarajući i moje ime. A nama život treba i sloboda i beskonačnost tvoje ljubavi - da budemo jedno s tobom koji si nas ljubio do kraja - da kraja nikad više ne bude.

Zrinka Milanović