Korizmena poruka nadbiskupa

2.     U skladu s time papa Franjo u buli „Lice milosrđa“ ističe: „Korizmu u ovoj Godini milosrđa također treba živjeti intenzivnije kao povlašteno vrijeme u kojemu će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe.“ (br. 17) U nastavku teksta koji slijedi poslije ovog citata, on nas upućuje na čitanje i razmatranje Svetog pisma, posebno onih stranica gdje se izričitije govori o Božjem milosrđu. Uzmimo, dakle, tijekom korizme i tijekom cijele Godine milosrđa češće Sveto pismo u ruke! Neka ono ne bude za nas „knjiga zapečaćena sa sedam pečata“.

Papa poziva i na prakticiranje euharistijskoga klanjanja, osobito da se uključimo u inicijativu „Dvadeset i četiri sata za Gospodina“, koja se u petak i subotu prije četvrte korizmene nedjelje treba provesti u svakoj biskupiji. Podsjećam da ćemo u našoj nadbiskupiji to učiniti u katedrali sv. Vida, stoga vas već sada pozivam na sudjelovanje u toj pobožnosti. Dakako, poželjno je da se ista inicijativa također provede u župama te u redovničkim crkvama i kapelama, tj. svagdje gdje to moguće. Kao svoje prve učenike u Getsemanskom vrtu, Isus poziva i nas da bdijemo s njime: „Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom“ (Mt 26, 38). Kao Petra i drugove, i nas opominje: „Bdijte i molite da ne padnete u napast!“ (Mt 26, 41).

3.     Korizma je također vrijeme kad nas Crkva poziva na slavljenje sakramenta pomirenja. Sveti Otac posebno spominje mlade koji danas sve više otkrivaju taj sveti sakrament i pomoću njega ponovno nalaze put povratka Gospodinu. Pomognite i vi, dragi roditelji, svećenici i vjeroučitelji, svojom riječju i još više svojim primjerom, da se i mnogi naši mladi odvaže pristupiti tom sakramentu te tako iskušaju ljepotu Božjega milosrđa i otkriju dublji smisao vlastitog života. Štoviše, Sveti Otac želi da „oproštenje dopre do sviju“, kako bi svi u ovoj korizmi iskusili „milosrđe koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim“ (br. 19). Stoga svima usrdno poručuje: „Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! Ovo je vrijeme da dopustimo da nam srca budu dirnuta!“ (br. 19).

4.     A nama, dragi svećenici, papa Franjo upućuje vrlo poticajne riječi koje se tiču naše službe ispovjednika. „Stavimo – kaže nam – odlučno sakrament pomirenja u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa. To će za svakog pokornika biti izvor pravog duševnog mira.“ Zatim naglašava: „Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa“ (br. 17). Potom poučava i opominje: „Ispovjednikom se ne postaje automatski. To postajemo kada, prije svega, dopustimo da mi prvi budemo pokornici koji traže oproštenje.“ Dakle, opominje nas da ne budemo samo poslužitelji nego i sami primatelji Božjeg oproštenja u sakramentu pokore. Pritom nam se, kao službenicima sakramenta pomirenja, obraća tako očinski dirljivim i ljubaznim riječima da ne mogu ne prenijeti vam ih u cijelosti: „Nikad ne zaboravimo da biti ispovjednik znači sudjelovati u samome Isusovu poslanju i biti konkretan znak neprolazne Božje ljubavi koja oprašta i koja spašava. Svi mi svećenici primili smo dar Duha Svetoga za oproštenje grijeha i za to smo odgovorni. Nitko od nas nije gospodar toga sakramenta, već vjerni služitelj Božjeg oproštenja. Svaki ispovjednik mora dočekivati vjernike poput oca u prispodobi o rasipnom sinu: oca koji trči ususret sinu premda je potratio njegova dobra. Ispovjednici su pozvani prigrliti rasipnog sina koji se vraća kući i izraziti radost što se vratio. Ne smijemo se također nikada umoriti poći k drugomu sinu, koji je ostao vani i ne može se radovati, da mu objasnimo kako je njegov strogi sud nepravedan i da taj stav nema smisla u svjetlu Očeva milosrđa koje nema granica… Ukratko, ispovjednici su pozvani biti uvijek, posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvom mjestu“ (br. 17).

5.     Pored čitanja i razmatranja Božjega milosrđa u Svetom pismu, molitve i klanjanja, kajanja i priznavanja grijeha u sakramentu pokore te posluživanja tog sakramenta, u korizmi smo posebno pozvani činiti djela milosrđa, kako tjelesna tako i duhovna. U buli „Lice milosrđa“ papa Franjo nas podsjeća na pitanja koja nam Gospodin u svezi s tim djelima postavlja i na temelju kojih će nam suditi: „Jesmo li nahranili gladnoga i napojili žednoga? Jesmo li primili stranca i odjenuli siromaha? Jesmo li izdvojili vremena da budemo s bolesnikom i zatvorenikom (usp. Mt 25, 31-45)?“ Nadalje, Papa spominje i pitanja koja se odnose na duhovna djela milosrđa: „Jesmo li pomagali drugima kada ih je mučila sumnja koja ih je tjerala u očaj i koja je često izvor samoće; jesmo li bili kadri pobijediti neznanje u kojemu žive milijuni ljudi, osobito djeca koja su lišena sredstava, nužnih za oslobađanje od okova siromaštva; jesmo li bili blizu onome koji je sam i žalostan; jesmo li oprostili onome koji nas je uvrijedio i odbacili svaku srdžbu i mržnju što vode do nasilja; jesmo li imali onu strpljivost koju pokazuje Bog, koji je vrlo strpljiv s nama; jesmo li, na kraju, povjeravali Gospodinu u molitvi našu braću i sestre?“ (br. 15).

6.     Draga braćo i sestre, korizma je vrijeme kada se trebamo ispitati činimo li uopće djela milosrđa i, ako da, koja su to, a koja možda propuštamo, jer ih smatramo nevažnima ili jer smo uvjerili sami sebe da ih mi ne možemo ili ne trebamo činiti. To je zapravo najčešća isprika za kojom posežemo. Ako ne obilujemo, smatramo se izuzetima od materijalnog pomaganja siromašnima. A jesmo li uvijek baš toliko siromašni da onome koji nam se u svojoj potrebi obraća ne možemo nimalo pomoći, kako bi njegova nevolja bila manja? Nedavno sam imao prilike pogledati film o životu ljudi u Ekvadoru, kojima pomažu Kćeri milosrđa, među kojima su i tri hrvatske sestre. Svatko tko je vidio taj film, mogao je zaključiti kako bi se mnogi od onih ljudi smatrali bogatima kada bi se mogli mjeriti aršinom onoga što se kod nas smatra siromaštvom. To znači da su i siromaštvo i bogatstvo relativni pojmovi. Zbog toga je vrlo važno da se i u svom siromaštvu osjećamo toliko bogatima da možemo pomoći onome koji ima manje od nas, i da svoje bogatstvo shvaćamo i njime raspolažemo u duhu riječi sv. Pavla: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4, 7). Drugim riječima, budimo svjesniji da su život i sve što imamo prije svega nezaslužen dar pa ćemo biti spremniji na dijeljenje i pomaganje.

7.     Dok se za neizvršavanje tjelesnih djela milosrđa ispričavamo da ni sami nemamo dovoljno ili da nemamo vremena pomoći, jer imamo previše obveza i tome slično, za nečinjenje duhovnih djela isprika je nešto drukčija. Naime, tu se izgovaramo time da nije u redu miješati se u život drugoga, da svatko zna što radi, da treba poštivati tuđu savjest i slobodu itd. I dok se tako izgovaramo, naš bližnji zalazi sve dublje na stranputicu, tone u sve dublji glib beznađa, poroka, besmisla. A možda bi sve bilo drugačije da smo se potrudili oko toga kako mu pristupiti, obratiti mu se, porazgovarati s njime, reći mu otvoreno što mislimo o tome što čini ili što mu se događa. Savjetovanje i iskreno zanimanje za stanje drugoga čovjeka veliko je djelo milosrđa! A kako bi nam olakšao činjenje takvih djela, kako bi nas ohrabrio i na poneki rizik obraćajući se ljudima u takvim situacijama, Isus nam govori da su oni njegova braća. To znači da je u svakom siromahu, u svakom zabludjelom, u svakom nevoljnom, žalosnom i grešnom čovjeku, čak i u onome koji nam je nanio zlo, prisutan sam naš Gospodin Isus Krist, koji nam poručuje: „Što god ne/učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni ne/učiniste!“ (Mt 25, 40 i 45).

8.     Draga braćo i sestre, neka nam korizma bude ispunjena istinskim djelima milosrđa, djelima obraćenja i pokore, iskrena susreta s Gospodinom i sa svojim bližnjima. Pratimo Isusa na njegovu križnom putu, razmatrajući u molitvi njegovu muku i smrt, ali i prateći na njihovim križnim putovima sve one u kojima Isus i danas trpi i umire. Takva će nam korizma doista biti vrijeme milosti i milosrđa. I neka nam doista svima bude takva!

To vam svima od srca želi i moli

Vaš nadbiskup Ivan.